Izdvojeni radovi
















Kritike

Napisao: Atif Kujundžić

Tuzla fenomen likovnoga života

Fenomen likovnoga života u Tuzli emanira iz vremena kad je Tuzla dobila prvog akademski obrazovanog slikara Đorđa Mihajlovića /1875. godine, akademija u Minhenu/, potom Adela Bher Vukić /akademija u Beču/ - što je podudarno s vremenom intenziviranja eksploatiranja soli i ugljena, održavanja Berlinskog kongresa /1878. godine/, anektiranjem Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske carevine u skladu s odlukom istoga, što je ustvari, podudarno sa slabljenjem i padom Otomanske imperije.

Dakle,u jednakoj mjeri kako se bezobzirnim eksploatiranjem šuma, ugljena, kamene soli i drugih rudnih bogatstava i probijanjem putova i željezničkih pruga - nužno mijenjao krajolik erozijama i raskopavanjem tla, a kasnije /zbog nekontroliranog izluživanja/ kamene soli počelo je i da tone /propada u zemlju!/ posebno grad Tuzla u svome središnjem dijelu, što je poprimalo sve katastrofalnije razmjere, a što je samo djelomično osmišljeno sanirano...

Napisao: Atif Kujundžić

Više o toj temi moći ćete pročitati na sljedećem linku:

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/1334

 

 
Peta umjetnička likovna galerija Natalija

Još jedna umjetnička galerija u Tuzli

Fenomen likovnoga života u Tuzli emanira iz vremena kad je Tuzla dobila prvog akademski obrazovanog slikara Đorđa Mihajlovića /1875. godine, akademija u Minhenu/, potom Adela Bher Vukić /akademija u Beču/ – što je podudarno s vremenom intenziviranja eksploatiranja soli i ugljena, održavanja Berlinskog kongresa/1878. godine/, anektiranjem Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske carevine u skladu s odlukom istoga, što je ustvari, podudarno sa slabljenjem i padom Otomanske imperije.

Dakle, u jednakoj mjeri kako se bezobzirnim eksploatiranjem šuma, ugljena, kamene soli i drugih rudnih bogatstava i probijanjem putova i željezničkih pruga – nužno mijenjao krajolik erozijama i raskopavanjem tla, a kasnije /zbog nekontroliranog izluživanja/ kamene soli počelo je i da tone /propada u zemlju!/ posebno grad Tuzla u svome središnjem dijelu, što je poprimalo sve katastrofalnije  razmjere, a što je samo djelomično osmišljeno sanirano.

Kažemo fenomen likovnoga života, iz dva razloga, jer se likovni život javio/emanirao spontano. /Fenomenologija se kao filosofski pravac koji je utemeljio Edmund Huserl – javila 1901. godine./ Fenomen se potom sve intenzivnije razvijao u raznim vidovima likovnih djelatnosti žitelja grada Tuzla. To što su devastirali život i nebriga, ljudi su nastojali likovnošću zabilježiti, sačuvati i oplemeniti osobno sjećanje na minulo vrijeme i ljepotu, a tako i na svojevrstan način likovnim sredstvima sanirati devastirano u stvarnosti, okruženju i svojim životima.
Poslije Đorđa Mihajlovića došli su izvrsni slikari u nizu: Ismet Mujezinović, Kristian Kreković, skulptori Dragiša Trifković i Franjo Leder, slikari Mensur Memo Dervišević, Mevludin Ekmečić, Nezir Čorbić, Zdravko Novak Paljić, Rusmir Salihbegović, Began Turbić, kipari Srećko Galić i Petar Jelisić, slikari Edin Dervišević, Ćazim Sarajlić, Fuad Kasumović, te brojni mlađi.

Tuzla je pouzdano rijetka pojava među našim gradovima i kulturnim sredinama /oko 150.000 stanovnika/ koja ima pet /5/ profesionalnih /likovnih/ umjetničkih galerija koje djeluju in continuo, te vrlo snažnu i uhodanu likovnu koloniju Breške. Osim toga postoji još veći broj za umjetnike atraktivnih galerijskih prostora kao uDomu boracaPrivrednoj banciDomu mladihFabrici soliRegionalnom historijskom arhivuMuzeju istočne BosneFilozofskomTehnološkom i Pravnom fakultetu, itd.

Do osnivanja Međunarodne galerije portreta i njezinog stalnog Internacionalnog bijenalnog festivala portreta i grafike prije pedeset godina, stalno je djelovala Gradska izložbena galerija koja je kasnije zatvorena, jer je bila u zoni izrazitog tonjenja grada.

Zahvaljujući predanom radu akademskog slikara Mevludina Ekmečića /koji je uz pomoć uglednog revolucionara i akademskog slikara Ismeta Mujezinovića i stvorio Međunarodnu galeriju portreta Tuzla/,Međunarodna galerija portreta je za kratko vrijeme dostigla visok međunarodni ugled praćen kvalitetnom izdavačkom djelatnošću.

Međunarodna galerija portreta formira legat meksičkog slikara našeg porijekla – Džemsa Haima Pinte iMeđunarodni atelier Ismet Mujezinović. Redovna izložbena djelatnost najuglednijih likovnjaka svih ovih pedeset godina bila je podrazumijevajuća, kao i niz pratećih programa drugačije provenijencije: promocije knjiga i časopisa, izložbe fotografije, filmske projekcije, koncerti, resitali, etc.

Prije petnaestak godina zatvorena je stalna umjetnička galerija Fabrika soli, ali je aktivirana izvrsnaUmjetnička galerija Bosanskog kulturnog centra Tuzla, uz koju je vezana intenzivna izlagačka djelatnostDruštva likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona – revijalno i selektivno, te izložbe brojnih uglednih likovnih umjetnika iz Bosne i Hercegovine i šireg okruženja.
Osim toga, Bosanski kulturni centar organizator je vrlo uglednog Bijenala umjetnosti minijature šireg, međunarodnog obuhvata, što je za ovu kuću i specifikum i bitan programski sadržaj.

Od prije desetak godina u Tuzli, u Franjevačkom samostanu Svetih Petra i Pavla djeluje Umjetnička galerija Kristian Kreković koja njeguje izvjestan uklon prema sakralnoj umjetnosti što je u tuzlanskom likovnom ambijentu primljeno s osobitim uvažavanjem.

Osim toga, Umjetnička galerija Kristian Kreković – najbolja je moguća podrška likovnoj koloniji Breške koju organizacijski nosi Hrvatsko kulturnoumjetničko društvo Napredak Tuzla – a koja njeguje međunarodni obuhvat umjetnika/učesnika.

Od prije tri godine, djeluje i prva privatna umjetnička galerija – Galerija Mandžić – namjenski građena prema projektu uglednog arhitekte Zlatka Ugljena.

Specifikum ove Galerije je Annale umjetnosti minijataure, pozivni međunarodni obuhvat. Ovakva orijentacijaGalerije Mandžić već je pokazala svoju punu opravdanost i smisao, jer predstavlja bokorenje i intenziviranje likovnoga života u pravome smislu te riječi, kao i pridavanje značaja minijaturi kao disciplini koja je u izvjesnom smislu bila skrajnuta – potisnuta i zapostavljena.

PETA UMJETNIČKA GALERIJA NATALIJA TUZLA

Početkom travnja 2013. godine, u centru Tuzle, na Sonom trgu, na 350 kvadratnih metara adaptiranog prostora, akademska slikarica, magistrica sakralnog slikarstva Natalija Cimeša, otvorila je svoju
UMJETNIČKU GALERIJU

koju su posjetitelji i ljubitelji njezinoga, uistinu originalnoga slikarskog izraza spontano prozvali njezinim imenom
NATALIJA

Za razliku od specifikuma koje naprijed pobrojane umjetničke galerije težišno njeguju kao znak osobne raspoznatljivosti i izbjegavanja eventualnog trvenja sa drugim galerijskim institucijama i njihovim programima, galerija Natalije Cimeša je opredjeljena prema likovnoj umjetnosti općenito i u odnosu na prethodne četiri sintetično, možda i iz razloga što sama Natalija intenzivno crta, slika, radi mozaike, vitraje i skulpture.
 Najznačajniji i neprijeporan kriterijum za onoga ko poželi izlagati u umjetničkoj galeriji Natalaija jeste estetski domet i postignuće umjetnika.

Likovno djelo Natalije Cimeša je živim dokazom njezinoga raskošnoga dara i uistinu značajnog osobnog umjetničkog postignuća i iskustva. Njezini uspjesi o tome više nego rječito govore, ali sasvim dovoljno i reprodukcije koje donosimo uz ovaj tekst, a koje možete pogledati i na web site: www.natalija.ba

Natalija Cimeša je slikarica nesklona feminističkim i gender pričama, jer je umjetnica koja ne zazire od angažmana franc. engagement. Svoje serije crteža i slika koncipira tako da prožimaju suvremenost, a njihova bit pogađa u sridu bez pardona.

Dakako, takav odnos joj priskrbljuje ljudsko i umjetničko ispunjenje sasvim neovisno o tome slika li portret, akt, koridu, konja u propnju, djevojku koja jaše bika kao na antropomorfijama akademika Boška Kućanskog, ili pravi serije crteža, skulptura i mozaika sakralnog sadržaja.

Natalija Cimeša je iznimno talentirana, vješta i hrabra mlada žena od koje možemo tek sada, kad ima i galeriju, očekivati puni razmah
talenta i ljepote.

TUZLA je u UMJETNIČKOJ GALERIJI NATALIJA dobila prelijepu krunu svoga likovnoga života.
ČESTITAMO.

Travnja, anno Domini, 2013.
http://tacno.net/kultura/tuzla-fenomen-likovnoga-zivota/

 

 
NATALIJA - POGLED U SLIKARSKU VIZIJU TVARI

Verica Jadanec, prof. analizira slikarstvo akademske slikarice Natalije Cimeše iz Tuzle

U ciklusima slika ponovo se nalazimo na obalama figuracije koja nastaje i rastvara se u površinu boje. Neupitna snaga slikarskog izraza koja često spava ispod površine poznate teme akta, likova ili mitološke scene vodi nas u bogatu slikarsku površinu zasićenu bojom.
Kontrasti čiste boje i neutralnih tamnih ploha vraćaju nas snažnom prikazu ženskog lika koji sa sobom nosi notu emocionalnog, tako karakterističnog za Natalijin stil. Njeni uzori u slikarskom svijetu ponekad se pokažu u svom tragu kao npr. F. Bacon ili E.Schiele.
Traganje za snagom izraza očitava se u bogatom korištenju tehnike mozaika uz gotovo tradicionalnu disciplinu koja nas vraća na prave ranokršćanske izvore.

Natalija Cimeša suvremeno vlada slikarskim bogatstvom i u svom ipak ženskom intuitivnom svijetu otvara nova strašću proživljena iskustva. Kombinacija dinamike i snage uz rastvaranje površine i s dolaskom svijetlih crvenih boja otvara se potpuno novi zaokruženi slikarski svijet.

Jasno stvoren dinamizam naslikanog konja uz površinu koja otvara nove senzacije vodi nas u potpunu slikarsku tajnost uz suvremenost pristupa i neke tradicionalne teme. Emocionalnost izražena kroz jednostavnost prikazanih aktova najviše koristi slikarske elemente plohu i boju uz minimalnu modelaciju sjenom koja je zapravo boja.

Promatrača zaokupljaju snažno suprotstavljeni elementi koji se naziru kroz dinamizam prikazanog lika bika ili konja, dijagonalno postavljenog u kontrastu rastvorenih i zatvorenih ploha istovremeno snažnih i nježnih. Aktovi, naslikani sa snažnim akcentima boja uz drsku emocionalnost ženskog izraza obraćaju se promatraču unutar zadanog formata slike noseći poneku zagonetku između senzualnosti i snage.

Sveukupnost i bogatstvo izraza ovih ciklusa slika ostavlja nas zatočene u tvarnost poteza, u siluete koje se rastvaraju da bi ponovo postale figuracija sa snagom slikarske mašte.
Verica Jadanec, 27.mart 2013.

 

Atif Kujundžić, Bosanski kulturni centar Tuzla, 20. lipnja, 2011.

Natalija Cimeša: Balerine, portreti, aktovi, Umjetnički angažman

Akademska slikarica i mr. sakralne umjetnosti Natalija Cimeša u najboljim je godinama zrelosti za svoju umjetnost. Postigla je potpunu ravnotežu između svojih znanja i psiholoških stanja, između shvatanja i razumijevanja svijeta i osobno izgrađenog likovnog jezika i govora. Većina umjetnika to nikad ne dosegne. No, od samih početaka, Natalijin izbor likovne umjetnosti nema zamjenu. Zato je iz slike u sliku napredovala kao u jedinoj osobnoj mogućnosti života i iskaza. Natalijino opredjeljenje, rad i rezultat su sasvim zakonomjero povezani.

Natalija Cimeša još je relativno mlada osoba, ali na njezinom inventivno-kreativnom putu ostala su brojna i zapažena djela u rasponu od crteža i slike, do mozaika i skulpture, a ova postavka balerina, portreta i aktova sugerira beskraj njezinih mogućnosti i likovnog angažmana, kao i dubljeg oosobnog promišljanja umjetnosti i društva. Naime, Natalija na svojim slikama progovara u i iz nelijepog društvenog konteksta koji je umjetnosti i umjetniku, a tako i humanizmu okrenuo leđa, da bi im postao zadatost. Da bi se sit i pijan njima tek poigravao.

Natalija nema dvojbe oko toga kako je umjetnost angažman /engagement, franc./, zato se i dodatno angažira cjelovito likovno osmišljavajući svijet čiji je dio i osobni odnos prema tom svijetu. Tako i dobije cjeline i postvaku kakvu možemo vidjeti i koje duboko prodiru u društveni odnos prema umjetniku i umjetnosti, za koji moramo kazati kako je izuzetno nepovoljan.

Balet se u svakom pojedinačnom primjeru pleše/igra kao jedinstvena igra u osobnom životu. To je u svakom primjeru najjači dojam koji doživimo jer balet je i fizički iznimno naporna umjetnost. Slikarica i magistrica sakralnog slikarstva Natalija Cimeša je prema svemu to tako i razumjela. Njezin doživljaj baleta u seriji/ciklusu slika balerine, čini i naš osnovni dojam o toj umjetnosti i životu za tu umjetnost. /Balerine zbog visokih fizičkih napora mogu plesati najduže 25 gdina, to je dužina njihovoga radnog vijeka u ovoj zahtjevnoj umjetnosti!/ Dakle. osim iznimne vještine u savlađivanju baletnih pokreta, potreban je izuzetno veliki fizički napor, a nisu rijetke ni ozljede kao posljedica padova i istegnuća.

Ustvari balet možemo uzeti i kao plesnu umjetnost koja je najbliža i najsličnija čovjekovom životu. Nema niti jednog pokreta, niti jedne sekvence u baletnoj igri koja ne traži ulaganje maksimalnog napora i cijele ličnosti, ma koliko izgledalo da je to realizirano kao od šale i s lakoćom. Natalija Cimeša je bez sumnje, u svojoj slikarskoj umjetnosti i osobnom životu prepoznala i baletnu umjetnost i sebe kao balerinu koja uporno pleše neovisno o ishodu igre. Zglobovi su nerijetko čvornovati, tijelo puno modrica i izobličenja, mišići istegnuti i izobličeni od naprezanja da se donese određena plesna figura i slika, kostimi često krajnje neprikladni... Balet i balerina potakli su slikaricu da se osvrne na svoj život i da ga prepozna kao sličan u tom pregnuću.

Druga stavka ove priče je u ciklusu karakterističnih portreta sa žaboima i cilindrima, što sugerira stvarno ili fingirano gospodstvo. Međutim, pouzdano, ključ je u njihovim licima koja imaju izobličen i groteskan izraz. Njihova lica su skrivena u polusjenu oboda cilindra i po svemu, najvećma izobličena neiskrenošću, pohlepom, pohotom i drugim strastima, što je zbog elementarne sirovosti pojava, nevješto prikriveno žaboom i pokrivalom za glavu, smokingom.
Riječ je o licima koja izgledaju kao da su nakon 200 godina izvađena iz formalina gdje su stojala od vremena buržoaske revolucije. To je po svemu svijet koji je slikarica često susretala i o kojem zna puno.

Najčešće ih je prepoznavala u njihovom odnosu prema umjetnosti /koju, uopće nisu razumijevali, koja ih u biti i ne interesira!/. Osim toga, događaji na našim prostorima od početka devedesetih su i inačica buržoaske revolucije i promjene društvenoekonomske formacije koja je proizvela gomilu skorojevića, puno zla i beznađa, što sliku čini povijesno podudarnom.

Treća stavka su aktovi koji se javljaju kao osnovni pokretač za komuniciranje, aktovi koje ispod kostima balerine nerijetko vide kao motivaciju za komuniciranje upravo portreti koje je slikarica dala u prethodnom ciklusu. Dakle, ciklus aktova, razobličava njihovu prizemnu želju ili čak otvorenu namjeru. Ustvari, riječ je najčešće o osobama klonulog i iznurenog tijela kojima živost još daju oči ili plamteća, obojena kosa. Riječ je o vrlo sugestivnim slikama na kojima likovi govore cijelom svojom pojavom, ali nerijetko i tupošću, umorom, ravnodušnošću, beznađem. To su slike čiju je opciju umjetnica doživjela kao cjelovit progovor o sudbini i duštvenom položaju likova na svojim slikama, likova izloženih svekolikom društvenom nemilosrđu, likova skrajnutih u uvjetima, u kojima su se zbog društvene nebrige i nezainteresiranosti u jednakoj mjeri kao i nerazumijevanja umjetnika i umjetnosti općenito – našli na margini života i egzistencijalnih mogućnosti.


Prethodno postaje sasvim ogoljeno kad na tijelima aktova vidimo modrce, na dlanovima stigme koje krvare kao da su upravo skinute s križa. Društvo je nekulturno i oholo raspoređeno kao Pilatove legije duž križnog puta, nezainteresirano i podrugljivo prema umjetnosti, dobroti i ljepoti i spremno na svaku nesreću spram slabih i nemoćnih. Humanizma ni u tragovima. Potresan i dirljiv polažaj umjetnosti i umjetnika nikome nije interesantan, njihovu poziciju određuje krajnja nebriga društva i društvenog konteksta jednako prema pojedincu i umjetničkim institucijama.

Umjetnici su time prinuđeni na banalne ustupke i postupke, na ignoriranje samih sebe i svojih umjetničkih zahtjeva i uvjerenja, na ugađanje neukom establišmentu i tajkunima, na jeftina i banalna rješenja – jer, samo moćnima sve je naruku i dopušteno. Umjetnost kao proizvod invencije/dara – gubi svaki smisao. Unosn je samo služiti naciji, konfesiji i moćnicima.

Razumljivo, od ovakve vrste komuniciranja sa suvremenošću /kakvu vidimo kod Natalije Cimeša!/ većina umjetnika zazire, posebno oni koji su pronašli neku jadnu mogućnost priključivanja na sistem i koji, ne osjećajući koliko su time uniženi – čuvaju svoju poziciju. Ustvari, njima umjetnost više ne znači ništa, jer su neslobodni, a umjetničko djelovanje je stvar slobode i slobodnih ljudi, unaprijed nepodešenih nazora i kriterija, otvorenih zamsli i ideja.

Slikarica Natalija Cimeša osim što posjeduje velika i stvarna znanja o umjetnosti, izgradila je likovni jezik kojim vješto barata do zavidnog artizma i društvenog angažmana. Njezina paleta je koloristički otvorena i uravnotežena, a vještina u raznim tehnikama doista visoka. Osim svega, Natalija ne zazire da komunicira sa suvremenošću, cijelim svojim životom i smislom za drugačije i stvarno. Na brojnim slikama prepoznat ćemo autobiografske elemente komunikacije, jednako semantičke i simboličke, istinite.

Crtež je uvijek jasan i sa kompozicionom organizacijom – nosiv u svakoj slici. Estetsko biće slike, dato je više u nagovještajima i smišljeno potisnuto za račun britkog likovnog jezika, smisla i govora. Na graničnom mjestu, tamo gdje slika postaje svjedočenje o stvarnosti, estetsko biće slike postaje zamućeno i nedovršeno – narušeno stvarnošću jer – umjetnica postaje svjedokom svekolike životne oporosti kojoj je prije svega i sama izložena. To su nedovršene geste, neprirodan položaj nogu, iščašeni pogledi, grimase, iskrivljenost udova, izobličenost tijela, neprirodan položaj, etc.

Natalija Cimeša nam se predstavlja kao slikarica izuzetnih mogućnosti i doista postignutih rezultata u prostoru likovnog angažmana.

 

 

 

Anticipacija osobne i opće budućnosti, Bijeljina, 02.04.2010.

Natalija Cimeša: Korida, izložba slika u galeriji Milenko Atanacković

Natalija Cimeša je na sasvim određen način fenomen, ne samo kao slikarica već kao osoba s nesumnjivim poslanjem, a to znači darovita/talentirana osoba posebne invencije i kreativnih mogućnosti. Pouzdano, zato je, kao prvo, po završetku Akademije likovnih umjetnosti u Trebinju magistrirala sakralno slikarstvo. Natalija se uspješno suočila s biblijskim tekstom i motivima Hristovog stradanja, a umjetnički donijela stvaran rezultat, nov život i vjeri i Isusu Hristu. Makar to bilo na slici, to je ono što jest, što ćemo gledati kao njezinu i osobno našu viziju. Ljudi slabijeg dara ne mogu se s tom mogućnošću suočiti. Ako se to dogodi, to ih pogodi, oni se i ne osvijeste u svojoj novokomponiranoj nesuvislosti.

Svaka estetika i svaka povijest umjetnosti nastaju kao krajnje proizvoljan zbir kriterijuma pojedinačnih umjetnika, estetičara ili povjesničara, odnosno kao izbjegavanje tog zbira. Jer, kontinuitet kao stvarnost koju nismo osmislili – i ne postoji. Jedini stvaran kontinuitet je živi kontekst, mi sami. Da je ikad prekinut, ne bi nas bilo uopće. Dakle, rezultat tog zbira ili njegovoga izbjegavanja, zbog osobnog osjećanja smisla, mjeri se snagom nove estetike i jedinicama za novi zbir. U tu stvar zbiranja ili izbjegavanja, kao metak u aortu – što bi rekao Duško Trifunović, pokoj mu dobroj duši – ušla je slikarica Natalija Cimeša. Prema mom skromnom shvatanju ušla je na pravom mjestu, kroz vrata sakralnog slikarstva s duboko oduhovljenim porivima i motivima gonetanja i odgonetanja čovjekovog arhetipa, tj. najznačajnijeg pitanja u njegovom porijeklu. Tako se i pokazalo, da joj je kao prirodno dato, tek tako darovano, da otvori čovjekovu dušu i stavi je u interakcijski odnos s njezinim oblikotvornim elementima, s vremenom, društvenim odnosima i saobražavanjem u vremenu i prostoru. Objektivno je, naime, da danas, ne vidimo pojavu Isusa Hrista kao u njegovo vrijeme – mada su sva vremena njegova. Upravo na taj način, Natalija Cimeša ide u prostor i vrijeme, dalje nego što Hrista anticipira naša svijest ili povijest, jer, Isus Hrist jeste povijest i jeste svetost, a estetski, Natalija nadilazi do sada postignuto.

Takav put i ishod rodio se u djevojci/ženi koja zna ne samo da se slika misli, što bi rekao Stojan Ćelić, već i da se misli slikom – što dokazuje osobnim primjerom. Korida je ciklus slika koje treba kao takav čuvati zauvijek, jer, omogućava novu i drugačiju spoznaju o nama. Bik je kao Božje stvorenje u čovjekovom najstarijaem pamćenju – entitet nezadržive snage. Takvu sliku baštinimo iz špilje Altamira, iz grmljavine stada bizona sa američkog kontinenta, prizora jaka, pa nadalje, ne samo kao nevjerojatan i priželjkivan lovački trofej. Bik je i sudar entita snage/kontinenata, sukob uvjerenja, religija i civilizacija, to je sukob sila kojih nismo svjesni i koje vladaju našim bićem kao postojanost.

Svedeno na nivo našeg shvatanja i doživljaja, bik je u Španjolskoj životinja koja ulazi u arenu da bi u koridi španjolskog tipa, od toreadora i pikadora bila provocirana i ubijena, a tako objelodanila čovjekovu vještinu i nadmoć. U čovjekovoj optici s naših prostora to je radna životinja nevjerojatne snage, ali uvijek i Jablan i Rudonja iz Kočićeve priče i naših života, ili koride u Čevljanovićima u kojoj se bikovi sami bore. U svakoj koridi imamo svoga favorita sa slabim izgledima.

Natalija Cimeša, kroz svoj ciklus slika Korida, crtački i koloristički s nevjerojatnim asocijativnim obiljem, likovno i slikarski, provela je sve što kao spoznaju o biku možemo zamisliti, čega se možemo prisjetiti iz stvarnosti i iz sna. Upravo sa silovitim zanosom koji bitno karakterizira bika, Natalija je bez padova energije i esteskog naboja, neobuzdano i ujednačeno realizirala svoj ciklus slika Korida. Natalija je uspjela donijeti tu za bika karakterističnu žestinu, neukrotivost njegove snage do mjere, da figuralno naočigled prelazi u apstrakciju. Ta ratoborna sila na slikama Natalije Cimeša ostvarena je tipično obojenim slikarskim površinama ispod kojih ključa i bjesni silovita snaga u napregnutoj muskulaturi, koja usmjerava rogove.

Uostalom, teološki gledano, bik je taj koji na svojim leđima nosi Zemlju kao ravnu ploču, pa kad mrdne uhom – doživimo zemljotres, ako se dogodi da se strese, bit će to smak svijeta. Bik je i zvjezdani – zodijački znak. U svijetu simbola bik je lunarna životinja. Bik je uMitrinom kultu /Iran/ žrtvovan da se stvori svijet i ponovo rodi Sunce. Za Kelte, bik je bio isključivo simbol muškosti. Dakle, bik je i prvobitna životinja. Pojam bika je vezan s nebroj ambivalencija: vode, vatre, lunarne veze, plodnosti, solaran je zbog svoje plodnosti, mada u etičko-biološkom tumačenju brutalna snaga bikova simbolizira i izopačenu nadmoć. Bik je i statičnost i uravnoteženost mase koja nosi život. Etc.

Sve to je s visokom slikarskom vještinom znala uprizoriti Natalija Cimeša. Ove slike su bez sumnje u jednakoj mjeri posegle za simbolima i prošlošću u modernističkom stilskom maniru, kao što su u postmodernističkom – anticipirale ne samo njezinu Natalijinu slikarsku budućnost, već, budimo uvjereni i našu.

 

 

Vojislav Vujanović, 01.12.2011. Sarajevo

Natalija Cimeša: snaga odvažnosti

Ući slikom u povijesni kompozit beskrajnih znakovnih i značenjskih rukavaca i potražiti moguću «sintaksu» kojom bi se slika nametnula kao vrhovni gospodar ne više tih rukavaca, već vremena koje se pokazuje kao sublimat svih činjenica koje su se rasporedile po horizontali koja postaje imenitelj pod koji se može podvesti sve što je uspjelo očitovati se kao trenutak bivanja i trenutak zbivanja, jeste nešto što bi se, ipak, moglo nazvati odvažnošću.

Bivanje i zbivanje se prožimaju, jedno drugome omogućuju otjelovljenje da bi se mogli uzdignuti do zbiljskog jer jedino sa komponentom zbiljskog slikarka Natalija Cimeša uspijeva da vodi dijalog. I ona ga vodi. Vodi na toj horizontali, na kojoj zbiljsko na slici poprima svoje znakovno preinačenje i svaka komponenta zbiljnog u toj horizontali dobija svoju novu realnost koja se oslobađa efemernosti vremenskog protoka i postaje metafora, ono uzdignuće koje je i omogućilo formiranje jednog ovakvog umjetničkog djela. Ili bi, možda, bilo bolje reći, da zbiljno počinje živjeti u svojoj dvostrukosti: zbiljno je materijalizovano u likovima, da bi,potom, likovi prešli u svoje metafizičko stanje, u – metaforu.

Materijalni sloj umjetnici služi za zbiranje svega onoga što se iz zbivanja pretočilo u bivanje, i činjenice – likovi doživljavaju još jednu svoju metamorfozu: oni su međaši povijesnog, koje se otelo nezajažljivom protomu vremena i služe umjetnici da načini kolonadu kojom se ozvaničuje «pukost» povijesne istine, i čiji sloj ona može prevoditi u svoj osobni stav, neku vrstu intelektualne igre koja se može kretati od pošalice do ironijskih kaskada, sloj metafora, ili metafizički sloj jeste prostor u kojem se kristalizira misao umjetnice, njena filozofija.

Kojim se elementima obznanjuje ta njena filozofija?

Da bi smo, koliko toliko pouzdano odgovorili na ovo pitanje, moramo se poslužiti izvjesnim elementima tektualnog izričaja Natalije Cimeše. Glavni svoj izričaj ona je oslonila na misao Ive Andrića. Možda ta misao nije dovoljno korespondentna sa svim ostalim elementima koje je ona uvela u svoju sintaksu, ali, njoj samoj, Andrićeva misao koristi kao orijentir i, zahvaljujući Andriću, umjetnica prepoznaje svoje prisustvo u slici, svoju stajnu tačku, svoj algoritam.

Na jednom mjestu, u «Znakovima pored puta», Andrić je zapisao: ˝Čovek, po svom biću i pozivu, nije predmet spasenja i blaženstva, nego stvar koja pada i propada. Jer, mi rođenu krv prolivamo i, što je gore, mi jedan drugog sudimo, i to stalno, nepotrebno, bezdušno i besmisleno, tvrdim srcem i kratkim razumom.˝

Andrić svoju filozofiju zasniva na zbivanjima u čovjekovom istrajavanju na ovome svijetu i iz tog amalgama zbivanja i istrajavanja on izvodi  svoju misao o smisaonosti čovjekovog usuda. Iz toga usuda proistječe čovjekova tragika. Ove istine prihvata Natalija Cimeša, čini ih postoljem sa kojega se otiskuje u traganju za svojom krajnjom odredbom koju prepoznaje u cjelokupnoj konstelaciji svijeta. Andrić je tmuran, osjećajući zlehudost ljudske opstojnosti.

Natalija Cimeša nije takva. Nju ne zaokuplja čovjekova usudnost sa svojim tragičkim ishodištem, ona je na drugoj obali iza koje se prostire pejsaž sa himerama iz kojih se izlučuje ljudska povijest. Sve je himera! Može ona osjećati i neki vid naklonosti prema njima, ali, i dalje, osnovna supstanca u njihovoj opstojnosti jeste to – himera.I tek kad u svakom od svojih eksponenatao prepozna to himerično, himerično kao bivanje, kao supstrat njihovog ovjekovječenja, ona je u stanju da određuje i svoje poimanje svijeta. Ona ničemu ne daje presudnost koja bi se mogla uzeti kao mjera smisaonog, pa čak ni onome pred čijom se mišlju klanja – Kantu. I on se ugrađuje u horizontalu kao imenitelju koji sve niveliše i dovodi do krajnjeg postulata izokrenute smisaonosti. I, tek, kada svim svojim eksponentima nađe mjesto u svojoj horizontali, kada sve prevede u svoju sintaksu, mi smo u stanju definirati njenu misao: svijet je vazda na svome egzistencijalnom rubu i nema nikoga, niti ga je bilo, ko je u stanju da odagna čovjeka od tog ruba!

To je sveopće stanje čovjekovo, ali ga ona neće imenovati tragičnim, ona sve to prevodi u svoju ironijsku skasku, igru metafora , vrtoglavu igru koja se proteže od Kanta do Selme Bajrami.  I upravo je iz te igre izvela i onu vrhunsku metaforu, stavljenu u naslov ovog svoga djela – Pijaca! Pijaca je lažno stanje svijesti, ali puna istina opstojnosti, metež opskurnog i – sve što se nađe na pijaci, poprima karakteristike opskurnog. A opskurno Natalija Cimeša prevodi u ironijski slog, u svoju stajnu tačku kroz čiju prizmu sagleda svijet kao himeru, izokrenutu istinu sa određenjima ironijskog.

Ali, na ovoj izložbi će gledatelji biti u prilici vidjeti i druga njena djela, sa drugačijim tematskim okvirima i sa drugačije intoniranom mišljlju. Misao je bitno drugačija, ona se ukazuje u ozračju poetskog koje prelazi u svoje vrhunsko stanje – lirsko. To lirsko pronalazi u dva segmenta – u umjetnosti i u svijetu zoomorfnog. Za predstavnika umjetnosti izabrala balet, nesumnjivo, najsuptilniju umjetnost u kojoj se čovjek gotovo do kraja oslobađa materijalnog, zadržavajući samo ono koje se može preobraziti u treptaj trenutka, treptaj samozaborava. To je, najprije, poklonjenje ženskom tijelu koje se može razvesti u široki vizualni spektar, moćno da iz sebe izvede pokrete koji upravo i udovoljavaju tome vizualnom činu. Baletske figure i jesu treptanje trenutka, lirski sublimat do kojega se uzdiže tijelo žene,  podatno za modeliranje, za izvođenje figura, figura koje, za imaginaciju slikarke,progovaraju sebi svojestvenom bojenom gamom kojom se vizualni čin razvija do stanja unutarnjeg zadovoljstva i lirske zagonetnosti.

Na njenim eksponatima srećemo i konje. U njihovom propnju ili u njihovom galopu nalazi još veći arsenal vizualnog kojim obogaćuje svoju inspiraciju. Na kraju, treba skrenuti pozornost i na njenu posvećenost mozaiku. Tim radom, Natalija Cimeša potvrđuje snagu svoga stvaralačkog agona i posvećenosti različitim formama likovnog iskaza.